Tvornica snova: Negdje daleko… nalazim se Ja

Razgovor s Cristianom Bertijem i Can Sunguom

Razgovor vodila: Helena Kariko

Izložba Crne krabulje u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci predstavlja drugu epizodu umjetničko-istraživačkog projekta Risk Change, a bila je postavljena od 14. prosinca 2017. do 22. veljače 2018. Riječ je o dokumentarno-kritičkim radovima i onima personalnog iskustva, gdje su migracije viđene kao vrsta ekscesa, a nalaze se između prinude i slobode volje. Deteritorijaliziranost i prekoračenja granica odraz su političkih i ekonomskih regulatornih mehanizama te represivnosti državnog aparata. Također, naglasak je na psihološkim stanjima, odnosno na načinu na koji možemo kroz umjetnost govoriti o indirektnim informacijama. Stoga, multimedijalni umjetnici Cristiano Berti i Can Sungu pokušavaju kritički pristupiti bezvremenskom fenomenu  migracija kao općevažećem načelu. Njihova instalacija Highlife, kartonska kutija unutar koje se nalaze ostaci nekadašnje nigerijske videoteke iz Torina u četvrti San Salvatore, metafora je za stvaranje simboličkog svijeta i prividne integracije. Taj rad predstavlja dva video uratka i pronađene predmete koji su bili poveznica migranata s njihovom matičnom zemljom i izgubljenom prošlošću, a ta je videoteka bila zatvorena zbog nepodmirenih dugova. Njihovo izmješteno iskustvo simbolizira težnju za boljim životom te fluidnost i fragmentarnost identiteta koji su ispresijecani diskursnim matricama kolonijalizma i surove tržišne logike društvenog sistema.

Naime, Highlife, je naziv za optimistični i dinamični glazbeni žanr koji potječe iz Gane, a posuđuje naziv ovoj instalaciji. U ovom kontekstu, naziv simbolizira rascjep između visokog i niskog što je prikazano kroz narativ Nollywooda kao ‘tvornice snova’, odnosno filmove proizvedene od strane filmske industrije u Lagosu. Nollywood proizvodi sve ono što je nigerijskoj publici strano te perpetuira elitizam koji je, s jedne strane odbojan nigerijskoj publici, dok je s druge strane popularan na malim ekranima kao život koji je poželjan i teško dostižan. Shodno tome, autori se pitaju jesu li redatelji bili svjesni takvih ideoloških implikacija na koje kinematografski aparat ondje upućuje.

Prikaz slika raskošnih vila i domova ekstravagantnih oblika, automobila, lijepe odjeće popraćenih orijentalnim zvukom, izgledaju kao komercijalni oglas koji nudi lažnu identifikaciju s onima koji takav sadržaj svakodnevno konzumiraju gledajući sanjive i oduševljene likove koji žive takvim načinom života na malim ekranima. Berti i Sungu ovim nas radom vraćaju u prošlost i pružaju  autentično auralno i vizualno iskustvo čime se potiče empatija u odnosu na one čiji su korijeni, uspomene i sjećanja izgubljeni negdje daleko, a Nollywood kao tvornica snova predstavlja utopiju koja će teško postati njihova stvarnost s obzirom na ograničenost i okrutnost sistema u kojem žive.

Što vas je privuklo migrantskoj tematici, odnosno koja je bila polazišna točka te što vas je motiviralo da se bavite tom problematikom? Primjerice, je li to bilo osobno iskustvo ili inspirativna priča deteritorijaliziranih iskustva ljudi koji žive na margini društva?

Berti: Videoinstalacija Highlife u Rijeci potječe od slučajnog otkrića VHS kazeta i drugih materijala koji su izvorno bili dio nigerijske video knjižnice u Torinu, zatvorenoj 2007. godine. Rad i život neprestano me povezuju sa svijetom nigerijskog useljavanja u Italiju što bih ponosno nazvao marginalnim u smislu da sam često percipirao određenu ravnodušnost prema kulturnom kontekstu unutar kojeg se ta zajednica uspostavila. Stoga, možemo reći kako je marginalnost uvjet prema kojem je ta zajednica vjerojatno bila podvrgnuta, ali i uspostavljena.

Sungu: Imigrirao sam iz Turske u Njemačku prije gotovo deset godina. Premda sam se nalazio u privilegiranim uvjetima nasuprot većini migranata koji su dolazili s globalnog juga, također sam se susretao s kompliciranom birokracijom i iskustvom institucionalne diskriminacije. Moja osobna iskustva reflektiraju se unutar umjetničkog stvaralaštva kojem težim. U mom prethodnom radu susretao sam se s mnogim raznolikim aspektima migranata između Turske i Njemačke te s turskim multimedijalnim tržištem. U konačnici, taj rad je pridonio nastanku Highlifea i moje suradnje s Cristianom. Pokušao sam prikazati i rekontekstualizirati svoje prethodno iskustvo i znanje o nigerijskoj zajednici smještenoj u Torinu. Ne smatram kako se radi o ljudima koji žive na marginama društva te odbijam prihvatiti takve simplifikacije.

Pokušali ste izostanak socijalne integracije migranata, vraćanje u prošlost i ograničenje tržišta rada povezati sa svojom umjetnošću instalacija u obličju doma s kartonskim zidovima koje donose sanjivu stvarnost nastalu iz potrebe za mjestima koje će deteritorijaliziranim migrantima pružiti novo autentično iskustvo. S obzirom da ste se u ranijoj fazi svog stvaranja bavili slikarstvom i kiparstvom, smatrate li da je došlo do “smrti” starih medija te da slikom ne biste mogli izraziti ovo što možete danas novim produkcijskim multimedijalnim formama poput ove instalacije koja obuhvaća video, zvuk i sliku? Zbog čega ste napravili odmak od slikarstva?

Berti: Struktura kartonske kutije je bila istovremeno rezultat funkcionalne (da se stvori sklonište, ekološki okoliš) i formalne potrebe (u namjeri da okoliš bude topao i privlačan). Nismo koristili kartonsku kutiju kako bismo aludirali na siromaštvo niti smo stvorili zatvoren okoliš kao metaforu za diskriminaciju i marginalnost. To je sklonište, struktura koju općenito gradimo u potpunosti sami, ponavljajući konstrukcijski proces i trud koji je vidljiv u jednom od dva videa koji čine instalaciju, amaterski film koji je snimljen u Africi u kojem svjedočimo sporoj izgradnji velike vile. S obzirom na moju prošlost bavljenja slikarstvom i skulpturom, zasigurno postoji određena veza moje prethodne aktivnosti i mojega rada posljednjih petnaest godina. To je kompleksni argument, ali rečeno ukratko, izbor da koristim druge medije osim onih tradicionalnih ovisi o težnji da određene pojave sagledam na objektivniji način te iz šire perspektive.

U vašim je radovima, dakle, prisutna inherentna kritika suvremenog društva kroz prizmu prošlosti i oživljavanje marginalnih tema poput dislociranih mjesta te načina na koji povezujemo stvarnost i što je zapravo vidljivo u svemu tome. Odnosno, radi se o simptomu, prostoru zamišljanja više nego stvarnosti gdje možemo dosljedno upravljati svojim životima. Smatrate li kako bi umjetnost danas trebala biti više politički i društveno angažirana te se baviti migracijskom tematikom?

Sungu: S obzirom da je proces migracija problem prisutan na više razina naše urbane stvarnosti, smatram kako umjetnici ne mogu to zanemarivati. No, temeljno je pitanje gdje smještamo sebe kao umjetnike. Možda je poželjno percipirati migracije kao normalno stanje, a ne kao nešto problematično ili fenomen koji gotovo pripada nekim marginalnim grupama u društvu. Moramo prestati neprestano govoriti o ‘drugima’ (ili ‘njima’ i ‘nama’) već bismo trebali prihvatiti činjenicu da živimo zajedno u post-migrantskom i transkulturalnom društvu. Istovremeno, trebamo biti svjesni svojih privilegija te težiti iskrenosti, pravdi te empatiji.

S obzirom na migracijsku politiku Angele Merkel, mislite li da je prilijev izbjeglica u Europu potaknuo više pozitivne ili negativne posljedice na društvo?

Berti: Premda se u konačnici pristup politici Angele Merkel pokazao kontradiktornim, njemačka politika internacionalne zaštite je vjerojatno najbolja u Europi. Od gledišta zemlje koja bilježi slab natalitet i subjekata koji generiraju tu internacionalnu zaštitu s ekonomskom migracijom (pretpostavljajući da dvije komponente mogu biti odvojene) zemalja kao što je Italija, dolazi do kratkotrajnih problematičnih posljedica, društvenih tenzija i formi otpora koje nekad mogu biti vapijuće, dok one u sredini, u dugotrajnim terminima ostaju pozitivne. Međutim, politika teži da gleda unaprijed stoga političko pitanje imigracija teži da ostane jednako svugdje.

Iz vašeg je stvaralaštva i društvene angažiranosti vidljiva poveznica s feminizmom i rodnom tematikom. Primjerice, iz vaših radova objavljenih u knjizi Vertigo of Reality, kao i instalacijom Highlife, donosite marginalne i zaboravljene priče na površinu pri čemu se otkriva apsurdnost sistema koji takve slučaje uglavnom u potpunosti zanemaruje. Unutar jedne od fotografskih serija prikazana su mjesta ubijenih ženskih tijela. Smatrate li da je medijski sadržaj danas podložniji ženskoj subordinaciji te perpetuiranju patrijarhalnosti društvenog sistema u odnosu na prošlost?

Berti: Prikaz zanemarenih situacija i raznih prikrivenih priča na površini je proces s kojim sam dobro upoznat te se često odnosi na stvarnost žena migrantica iz razloga što sam se tijekom vlastitoga rada i životnog iskustva često susretao s takvim pričama i situacijama. Primjerice, u prošlosti sam radio u području zdravstva za STDs i mnoge zanimljive inspiracije došle su upravo iz tog konteksta. No, dokle god se bavim umjetničkim stvaralaštvom smatram kako je poželjno uvijek gledati korak unaprijed te biti znatiželjan. Mediji reflektiraju činjenicu da je naša kultura prožeta drevnim nasljeđem što se mijenja jako sporo, međutim za perpetuaciju modela ženske subordinacije od strane medija, dovoljno je promatrati kako bismo uvidjeli koliko smo daleko napredovali.

U kontekstu ove umjetničke instalacije, koje ste druge linije istraživanja otkrili u procesu ovog istraživanja, koja ste saznanja stekli o tim manjim migracijskim zajednicama?

Berti: Što se mene tiče, Highlife nije doveo do velikih novih otkrića s obzirom da skoro trideset godina surađujem s nigerijskim ljudima. Mogu reći da je pisanje titlova za amaterski video vrlo zanimljiv posao. Po mom mišljenju, ono što smo napravili od ove video kazete predstavlja, bolje od bilo koje druge komponente instalacije, naš sveobuhvatni pristup koji sadrži vrlo malo manipulacije materijalima, visoka razmatranja za njihov sadržaj, bez obzira na izvornu prirodu, a proces video gradnje vile je bio podvrgnut iznimnoj pažnji, kao da je riječ o svetom tekstu.

Sungu: Za mene je bilo vrlo zanimljivo zaroniti u svijet filmova i sam  Nollywood  te produbiti vlastita saznanja o nigerijskoj zajednici koja živi u Torinu. U mojim prethodnim radovima bavio sam se tematikom medijske potrošnje unutar turske zajednice sa sjedištem u Njemačkoj. Tijekom 1980-ih stotine najamnina za najam videa bile su aktivne diljem Njemačke, čak i u malim selima. Tako su ljudi unajmili video kazete u tim trgovinama i organizirali neku vrstu video večeri kod kuće, uključujući susjede i obitelj. Gledanje videa prihvaćeno je kao ugodna i obiteljska alternativa za izlazak i povezivanje s kulturnim životom dominirajući u Njemačkoj. Naše istraživanje koje je uključivao Highlife pokazalo mi je da postoji mnogo sličnosti u smislu načina proizvodnje i distribucije domaćih filmova unutar tih migrantskih zajednica. S obzirom na kulturnu pozadinu koju te zajednice imaju, ti migranti gledaju filmove ne samo za zabavu već i da obnove određene kulturalne kodove, vrijednosti ili ponašanje, sjećajući se njihovih zemalja ili korijena ili jednostavno da čuju njihov nativni jezik.

 

U kojem smjeru biste voljeli nastaviti vaše daljnje istraživanje. Koji su smjerokazi na koje se želite proširiti i/ili budući planovi i projekti?

Berti: Trenutno sam uključen u niz projekata koji kombiniraju povijesna i umjetnička istraživanja te koja uključuju geografska kretanja od Italije prema Karibima i Kubi općenito. To su u potpunosti nepoznate priče koje otkrivaju vezu između visokih planinskih kamenoloma u Pijemontu i neoklasične fontane smještene u Havani, dok se ostale priče usredotočuju na nematerijalnu baštinu jednog od dva komercijalna posrednika u izgradnji fontane. Zapravo, desetine ljudi na Kubi imaju prezime ovog drevnog iseljenika – Antonia Boggiana, koji je umro u Trinidadu u Kubi 22. travnja 1860. godine.

Sungu: Sudjelujem u nekoliko projekata, a u svibnju ću predstaviti dva nova projekta. Jedan od tih projekata se usredotočuje na napuštenu djecu radnih migranata/ica i razmatra različite priče o obiteljima u Njemačkoj, Turskoj i Rumunjskoj u prošlosti i sadašnjosti. Ova multimedijalna instalacija, temeljena na zvuku i objektu, bit će prvotno prikazana kao samostalna izložba na DEPO-u u Istanbulu te kasnije u Berlinu. Što se tiče drugog projekta, u planu je istaknuti termine ‘drugosti’ i vizualne koncepte orijentalizma te egzotizma na njemačkim avanturističkim filmovima uglavnom od 1920-ih do 1970-ih i napraviti video koji okuplja nekoliko scena iz tih filmova i reinterpretira ih u novom kontekstu, što će biti prikazano u muzeju u Dresdenu.


Factory of Dreams: Somewhere Faraway… There is Me

Interview with Cristiano Berti and Can Sungu 

Conversation was led by: Helena Kariko

 

What attracted you to this story of migrants and what was the starting point that motivated you to deal with this topic? For example, was there any personal experience or inspirational story of deterritorialised experiences of people living on the margins of society?

Berti: The work exhibited in Rijeka originates from a fruitful discovery of vhs tapes and other material originally part of a Nigerian video library in Turin, closed around 2007. Work and life have repeatedly brought me into contact with the world of Nigerian immigration in Italy, which I would call proudly marginal, in the sense that I have often perceived a certain indifference to the cultural context in which this community has established itself. Marginality therefore seems to be a condition that this community has probably been subjected to, but also laid claim to.

Sungu: I immigrated from Turkey to Germany almost ten years ago. Although I had priviliged conditions compared to the majority of migrants coming from global south, I also had to go through the complicated bureaucracy and experience institutional discrimination. My personal experiences flew into may artistic work, as well. In my previous works I dealt with different aspects of migration between Turkey and Germany, also with the Turkish video market in Germany. This lead me to work together with Cristiano on Highlife. I tried to reflect and recontextualise my previous experiences and knowledge on Nigerian community based in Turin. I don’t think that they are people living on the margins of society. I reject this sort of simplifications.

You have tried to illustrate social integration of migrants and returning to the past with connotations of limited labour market to connect this art installation with the home of cardboard walls that bring the dreamlike reality emerging from the need for places that will give the deterritorialised migrants a new authentic experience. Since you were dealing with painting and sculpture in the early stages of your creation, do you believe that the “death” of old media have occurred and that you can do much more today with new multimedia production formats that engage video, sound and picture than you can express that in painting? Why did you make a move away from painting?

Berti: The cardboard structure was, at the same time, the result of a functional (to create a sheltered, low-cost environment) and formal need (to make this environment warm and attractive). We did not choose cardboard to allude to poverty, just as we did not create a closed environment to make it a metaphor for discrimination or marginality. It is a shelter, a structure that we generally build entirely ourselves, repeating the construction process, and the effort, which is found in one of the two videos that make up the installation, the amateur film shot in Africa where we witness the slow construction of a large villa.

As for my past relationship as a painter and sculptor, there is certainly a trace of this previous activity in my work of the last fifteen years. It’s a complex argument, but said in a nutshell, my choice to work with other media besides traditional ones depends on the desire to break away, to look further afield, in a colder way.

From your works, therefore, present is the inherent critique of contemporary society through the prism of the past and the revival of marginal topics such as dislocated places and the way we connect reality and what is actually visible in all of this. That is, it is a symptom, a space of imagination more than reality where we can consistently manage our lives. Do you think art today should be more politically and socially engaged and deal with migration issues?

 Sungu: Since migrations are an issue that is present in different levels of our urban realities I think the artists can’t ignore it. But the question where we position ourselves as artists is crucial. Maybe a good start is to see migrations as a normal state and not as an «emergency» or a phenomenon which merely belongs to some «marginal» groups in the society. We had to stop talking permenantly about «others» (or «us» and «them») but rather try to deal with the concepts of living together in a post-migrant and transcultural society. At the same time we need a conciuosness about our privileges and whiteness. And a good portion of honesty, fairness and empathy.

With regard to Angela Merkel’s migration policy, do you think that a refugee inflow in Europe has stimulated more positive or negative consequences for society?

Berti: Although it has finally proved to be quite contradictory, German policy on international protection remains about the best in Europe. From the point of view of a low-birth country, and subject to flows that mix international protection with economic migration (assuming that the two components can really be divided), as it is Italy, the short-term consequences are problematic, with social tensions and forms of rejection which can sometimes be flagrant, while those in the medium to long term will certainly be positive. But politics struggles to look ahead, and so the political question of immigration tends to be flattened everywhere.

From your creativity and social engagement is a visible link to feminism and gender theme. For example, in the works published in your book Vertigo of Reality, as well as in the installation of Highlife, you bring marginal and forgotten stories to the surface, revealing the absurdity of a system that is largely neglected in such cases. Within one of the photographic series are shown the places where the bodies of murdered sex workers were found. Do you think that media content nowadays is more affected by female subordination and perpetuating the patriarchy of the social system in relation to the past?

Berti: Bringing to light stories and neglected situations is an operation that is particularly congenial to me, it’s true. Often this has regarded stories of migrant women, because in my work and life experience I have come into contact with these stories and situations: in the past I worked in the field, especially as a social worker in health risk reduction units for STDs, and many interesting inspirations came from there. But as far as my work as an artist is concerned, it is a general attitude to look further ahead, elsewhere, moved by curiosity.

The media reflect the fact that our culture is permeated with ancient legacies, which change very slowly, but as for the perpetuation of models of female subordination by the media, it’s sufficient to look back a little just to see how far we’ve gone.

In the context of this art installation, what other lines have you discovered in the process of your research, which knowledge have you acquired about these smaller migration communities?

Berti: As far as I am concerned, Highlife didn’t lead to great new discoveries: it is almost thirty years that I interact with Nigerian people. I can say that writing the subtitles for the amateur video has been a very interesting job. In my opinion, what we have made of this videotape represents, better than any other component of the installation, our overall approach: very little tampering of materials, high consideration for their content, regardless of their original nature: the video of the construction of the villa was subtitled with extreme care, as if it were a sacred text. And for Highlife, it is.

Sungu: For me it was very interesting to dive into the world of Nollywood films and also gain insights about the Nigerian community living in Torino. In my former works I dealt with the media consumption within the Turkish communtiy based in Germany. Especially in the 80s hundreds of video rental shops  used to be active all around in Germany, even in small villages. So the people rented videotapes in those shops and organised a sort of video evenings at home including neighbours and family. Watching videos was accepted as a pleasant and family-friendly alternative for going out and getting attached to German-dominated cultural life. Our research for Highlife showed me that there are a lot of simililarities regarding the ways of production and consumption of home video within these migrant communities. Regardless of which cultural background the migrant communities have, they watch those films not just for having fun but also to refresh some cultural codes, values or manners, remember their countries of origin or just to hear their native language.

In which direction you would like to continue your further research. What are the directions you want to extend and / or future plans and projects?

Berti: At the moment I am involved in a series of works that combine historical and artistic research, and which also have in common the fact of moving along a geographical axis that extends from Italy to the Caribbean, Cuba in particular. These are completely unknown stories, or unknown aspects of facts that have already been studied. If the first work, recently concluded, revealed the (tenuous) relationship between a high mountain marble quarry, in Piedmont, and a neoclassical fountain located in Havana, the second focuses on the immaterial legacy of one of the two commercial intermediaries in the commission of the fountain. In fact, there are dozens of people in Cuba bearing the surname of this ancient emigrant, without any apparent evidence of direct descent, but certainly thanks to him: Antonio Boggiano, who died in Trinidad, Cuba on April 22, 1860.

Sungu: I am involved in several projects. In May I’ll be showing two new works: Since the beginning of last year me and my team are working on a new project focusing on the left-behind children of working migration and looking into different family stories in Germany, Turkey and Romania in the past and present. This multi-channel sound and object based installation will firstly be showed as a solo exhibition at DEPO in Istanbul and later on in Berlin. The other new work is commisioned by a prominent museum in Dresden, Germany. I’ll focus on the representations of «the other» and the visual concepts of orientalism/ exotism in German adventure films mostly from 1920s to 1970s and make a video which brings together several cuts from those films and reinterprets them in a new context.

 

Advertisements