Autorica teksta: Daria Morosin

Crne krabulje naslov je izložbe Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a koju je moguće pogledati do 22. veljače 2018. godine. Zašto, ako ju već niste pogledali, to morate učiniti?

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci  je, zajedno s još osam europskih partnera, od 2016. uključen u četverogodišnji europski umjetničko-istraživači projekt RISK CHANGE / Riskiraj promjenu, čije se riječke aktivnosti događaju unutar programskog pravca Kuhinja, odnosno projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.

RISK CHANGE kao glavnu matricu iznosi migracije u širokom spektru, a tema izložbe Crne Krabulje fokusira se na ekonomske migracije. Kako kustosice izložbe u katalogu navode, “RISK CHANGE nastoji potvrditi migracije kao općevažeće načelo istražujući njihove stvarne i fikcijske mogućnosti izvan dohvata zadanih granica. Svjedoči o bezvremenosti fenomena, kao i dugotrajnoj umjetničkoj preokupaciji temom lomljivosti ljudskih veza, ekscesom nesigurnosti i odbačenosti koje ova tema izaziva.”

Odlasci, dolasci, granice

Ljudi, pa tako i cijeli narodi migrirali su i migriraju po cijelome svijetu u potrazi za boljim uvjetima života. Razlozi migriranja različitih su oblika, oni mogu biti ekonomski, politički, kulturalni, religijski pa tako i ekološki.

Izložba Crne Krabulje predstavlja radove dvanaest stranih i domaćih umjetnica i umjetnika: Carlos Aires, Cristiano Berti / Can Sungu, Marianna Christofides, Aleksandar Garbin, Roos van Haaften, Laurent van Lancker, Miroslav Mikuljan, Rafael Puetter (Rafucko), Davor Sanvincenti, Ana Sladetić, Elejan van der Velde, koji se fenomenom ekonomskih migracija bave  u različitim medijima, iznoseći na vidjelo različita psihološka i socijalna iskustva, uglavnom prisilnog migriranja. Recentna migrantska kriza također je utjecala na autorice i autore izložbe koji joj pristupaju kao osnovnom i globalnom iskustvu suvremenosti. Iskustvo migracija nužno se veže uz pitanje granice i njezina prelaska, koje se često doživljava kao neka vrsta prekoračenja i ekscesa koji vodi ka nesigurnosti, a počesto i represiji od strane onih koji reguliraju granice i uspostavljaju pravila. Postav izložbe uključuje instalacije, fotografije i video zapise u kojima neki od autora predstavljaju složena intimna iskustva, kritiku trenutne društvene dinamike te dokumentaciju različitih migracijskih okolina objedinjujući tako migracijsku, radnu i ekonomsku problematiku. Onkraj društveno-političke statistike, radovi donose izrazito osjetilna iskustva migracija te približavaju živote onih koji bivaju u nesigurnosti, strahu i kaosu.

Represija, mjere i red

Radovi Carlosa Airesa i Rafaela Puettera ističu nasilje i kaos kao jedan od ishoda migracijskog fenomena ali i neoliberalne gladi za profitom koja kao rezultat ima sve veću klasnu nejednakost.

U video radu Sweet dreams are made of this Carlosa Airesa uočavamo raskoš nekadašnjeg plesnog salona u kojem dvoje španjolskih specijalnih policajaca plešu uz tango verziju istoimene pjesme. Autor se u ovome radu referira na aktualna društveno-politička stanja, odnosno na eskalaciju španjolskog proljeća 2011. u kojemu niču različiti pokreti otpora, zahtijevajući razne društvene reforme. Policajci predstavljaju represivnu nasilnu moć, dok je tango simbol klasne raslojenosti. Također, projekcija nas stalno uvlači u dva različita osjećanja, uživanju u ritmu tanga dok nam zakrabuljeni policajci stvaraju osjećaj nelagode. Tango, koji svoje korijene vuče iz narodne afričke glazbe koja se kasnije spaja s europskom tradicionalnom glazbom, proizvod je siromašnih, imigranata i nižih klasnih slojeva. Međutim, ples danas možemo shvatiti i kao sporazum visoke i niske kulture čime rad dobiva novu dimenziju.

Videoinstalacijom Illegal City (Rio de Janeiro), Puetter problematizira državno zatvaranje očiju pred ljudskim pravima i korištenje nasilja u svrhu postizanja društvenog reda. Projekcija prikazuje ceremoniju otvaranja Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. i Olimpijskih igara 2016. Instalacija sadrži rupu kroz koju promatrač gleda tri video prikaza agresivnih policijskih intervencija u kojima su dokumentirana privođenja siromašnih u bogatijim gradskim zonama, nasilna kontrola ulica pred Svjetsko nogometno prvenstvo  tijekom koje  je ubijeno troje djece te razgovori s ljudima iseljenih iz vlastitih domova zbog izgradnje infrastrukture za Olimpijadu. Autor ovim radom problematizira nefunkcionalnost globalnog kapitalističkog sistema koji pomoću senzacionalističkih parada prekriva realno stanje društva.

(Ne)rješenja sustava

Različite interpretacije fenomena migracija na izložbi Crne krabulje, osim što izražavaju duh i stanje suvremenosti, donose i potpuno intimna iskustva i doživljaje. Iako su u prikazu izdvojena samo dva rada, ostali također zrcale migracijska iskustva koja nam pomažu da zamislimo, a ponegdje i izravno osjetimo realitet pun nesigurnosti i patnje s kojim se mnogi migranti suočavaju. Kada se ne možemo osloniti na (ne)rješenja koja nam državni sustav nudi, obraćamo se umjetnosti koja budi niz osjećanja prema  kojima ne ostajemo ravnodušni. Crne krabulje svakako je izložba koja zorno prikazuje migracije, koja nam iskreno prenosi iskustva drugih, ali nas također navodi i na promišljanje tekućeg vremena. Umjetnost je ovdje prijenos iskustava koja vjerojatno nismo sami doživjeli, približavajući nam svjetove drugih, ali budeći otpor prema sustavu u kojem tržišta možda jesu slobodna i jedinstvena, ali ljudi još uvijek nisu.

 

Fotografija: Roos van Haaften, Splendid Isolation, 2016.

 

Advertisements