Članak je izvorno objavljen na portalu o rodu, spolu i demokraciji, Libela.org (https://www.libela.org/vijesti/8492-angazirana-umjetnicka-praksa-u-sluzbi-osvjestavanja-problema-migrantskoga-rada/)

Razgovor s Andrejom Kulunčić dio je programa koji nudi izložba Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija, a održao se dana 16. veljače 2017. godine u prostorijama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Događaj je otvorila i usmjeravala moderatorica Irena Bekić kratkim predstavljanjem autorice, te njezinoga projekta kojim se nastojalo ukazati na nepovoljan položaj radnika i radnica migranata.

Irena Bekić je uvodno napomenula neke od karakteristika rada Andreje Kulunčić, koji se odlikuje društveno angažiranom praksom, istraživanjima i kritikom društva, te otvaranjem tema kojima se ljudima daje glas. Predstavljen je i aktualni projekt Andreje Kulunčić o migrantskom radu koji su zajedno okarakterizirale kao spoj kulturne antropologije i umjetnosti, kombinirajući stanje zatečeno na terenu s umjetničkim angažmanom usmjerenim na kritiku takvog stanja i otvaranja mogućnosti promjene, te osvještavanja ljudi. Izložbe u sklopu projekta većinom su provođene izvan prostorija muzeja, što je u skladu s nastojanjima podizanja svijesti ljudi o aktualnim temama, u ovom slučaju radnim migracijama. Naime, iako je radna migracija veoma problematična tema o njoj se rijetko progovara, čime radni migranti postaju nevidljivi dio društva, bez glasa kojim bi se izborili za svoja prava. Upravo se ovim projektom nastojalo dati glas tim ljudima, kako bi se dalo do znanja da su i oni dio zajednice, i to veoma važan pošto joj svojim radom pridonose. Projekt Andreje Kulunčić odvijao se u tri države: Austriji, Švicarskoj i Sloveniji. U svakoj se zemlji radilo s drugačijom skupinom migranata.

Kulunčić je inicijalno predstavila austrijski projekt pod nazivom Samo za Austrijance. Projekt je proveden na temelju prethodnog istraživanja kojim se nastojalo utvrditi koje uvjete austrijski poslodavci pružaju migrantima i migrantkinjama. Na temelju prikupljenih podataka izradili su se fiktivni oglasi za posao, objavljeni u novinama ili tiskani i stavljeni u poštanske sandučiće. Oglas je naglašavao da se posao nudi isključivo Austrijancima, a uvjeti koji su se nudili bili su onakvi kakvi se obično nude migrantima/kinjama. Neki od uvjeta koji su se nudili u takvim oglasima bili su: “naporan rad bez prava na odmor, bez zdravstvenog i životnog osiguranja, bez dodataka na godišnji odmor i praznike…”. S obzirom na ove diskriminatorne uvjete rada na oglasima, uslijedila je reakcija ljudi koji su se telefonski raspitivali o oglasima i često bili isfrustrirani ponuđenim uvjetima. Dakle, ovime su Austrijanci stavljeni u stalnu situaciju migranata kojima se nude poslovi pod uvjetima garađana drugog reda, te koji ih prihvaćaju u situacijama bez alternative.

Drugi projekt održan je u Švicarskoj pod nazivom “JEDAN FRANAK = 1 GLAS”. Ovaj se projekt bavio pitanjem ilegalnih migranata/kinja. Rad je s njima, kako je i autorica priznala, bio težak upravo zato jer se u toj zemlji nalaze ilegalno, te ako se kojim slučajem za to dozna neće biti deportirani samo radnici, već i cijela njihova obitelj. Svojim sudjelovanjem u projektu migranti su pokazali izuzenu hrabrost i želju za promjenom, što je svakako vrijedno divljenja. Ilegalni radnici se javno ne mogu izboriti za svoja prava, zbog čega je cilj projekta bio naglasiti i istaknuti da ljudi bez papira, koji su javnosti nevidljivi mogu i moraju imati svoj glas i prava.

Naime, u vrijeme održavanja projekta vršilo se renoviranje Parlamenta u Bernu, a novac se prikupljao od strane ilegalnih migranata kako bi ga donirali Parlamentu, te time ukazali na problem upravo te institucije. Svojom donacijom ostvarili su pravo i na pločicu s natpisom kojom bi se potvrđivao dar ilegalnih migranata renoviranju Parlamenta, te kojim bi ljudi koji za javnost ne postoje ostavili fizički trag koji potvrđuje njihovu prisutnost koja se svakodnevno ignorira. Valja napomenuti da su se oglasi koji pozivaju na ovu donaciju nalazili na javnim mjestima, time prodirući u prostor uobičajeno namijenjen svrhama dominantne moći, te time prkoseći istoj stvarajući prostor za one koji moć nemaju.

Posljednji projekt o migrantskom radu, Bosanci, van!,  odnosio se na stanje u Sloveniji. Rad je prikazan na izložbi Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a stavio je naglasak na stanje radnika Bošnjaka. Autorica se kroz izlaganje dotaknula političke i društvene situacije nakon raspada Jugoslavije u kontekstu koje su Bošnjaci, ulaskom Slovenije u Europsku uniju, postali društveno Drugi. Do nedavno stanovnici Jugoslavije sada se razdvajaju i više ne prepoznaju. U ovom slučaju nije riječ o radu na crno, no bez obzira na to ovi radnici također trpe znatne nepravde. Cilj projekta bio je osvještavanje problematike teških radnih uvjeta, a to se ostvarivalo organizacijom izložbe na otvorenom, tj. izlaganjem plakata na javnim mjestima s istaknutim naslovima poput: Bosanci van!, Djecu drži doma!, Šuti i radi!.

“Moram raditi pod bilo kakvim uvjetima jer mi je radna viza vezana uz poslodavca, otkaz automatski znači i odlazak iz Slovenije”, samo je jedna od izjava radnika Bošnjaka u Sloveniji. Ako tome dodamo nedefinirano radno vrijeme, loš smještaj i nemogućnost spajanja obitelji uviđamo da je takvo stanje alarmantno.

Osim toga, po završetku izlaganja ostavilo se vremena za pitanja i komentare publike. Nakon iscrpnog objašnjenja projekta nije ostalo mnogo nerazjašnjenih točaka. Međutim, stiglo je nekoliko pitanja publike između kojih bih naglasila ono o problemima na koje je autorica nailazila u svojem projektu. Andreja Kulunčić naglasila je da je problema bilo, a najviše se osvrnula na cenzuru od strane vladajućih institucija do koje je došlo prilikom izlaganja plakata na ulicama Slovenije. Naime, plakati izložbe bili su zamijenjeni reklamnim plakatima, no cenzura je bila ubrzo ukinuta razjašnjenjem cilja projekta, te umjetničke uloge koja je stajala iza toga.

Također, iz publike je stiglo i pitanje o povezanosti autorice s migrantima koji su sudjelovali u projektu. Autorica je objasila kako se stanje mnogih promijenilo; neki više ne rade na istim mjestima na kojima su bili u vrijeme projekta, dok su se neki vratili svojim domovima, zbog čega je teško zadržati kontakte. Bez obzira na to napomenula je da takvo iskustvo s ljudima obogaćuje i ispunjava čovjeka, te kako su joj u projektu uvijek najbitniji ljudi koji sudjeluju. Shvatimo li koliko su oni svojim sudjelovanjem riskirali s obzirom na svoju nezavidnu situaciju uviđamo veliku odvažnost i hrabrost, te želju i volju za promjenom. Međutim, bez obzira na velike rizike nitko od sudionika projekta nije imao problema na svojim radnim mjestima.

Naposlijetku bih istaknula da je pitanje radnih migracija veoma problematično iako malo obrađeno, a još manje riješeno. Projekti kao što je ovaj nastoje uplitanjem u javni prostor koji obično pripada dominantnoj moći, ostvariti osjećaj začudnosti koji promatrače potiče na razmišljanje. Na ovaj način obespravljeni radnici migranti koji su na razini svakodnevice gotovo nevidljivi i bez glasa taj glas dobivaju, kao i nadu u mogućnost poboljšanja svojih uvjeta.

Autorica teksta: Graziella Gržinić

Izložba je dio projekta RISK CHANGE / RISKIRAJ PROMJENU

cropped-rc-logo-text-mini.jpg  eu-co-founded-mini mk_logo grad_logokultura-nova_logo

Advertisements